U utorak, 14. juna 2022. godine, u Somboru, u Srpskoj čitaonici „Laza
Kostić“, u 19,oo časova, održaće se promocija dve nove knjige Dušana
Lončara, dipl. sociologa, pesnika i aforističara iz Novog Sada.
U predstavljanju knjiga i stvaralaštva, učestvovaće Profesor Svetlana
Gradinac (rođ Živadinović), Tomislav Drvar, satiričar, Branimir
Plavšić, novinar i autor.
U recenziji rukopisa pesama, akademik Prof Dr Julijan Tamaš
metaforički ističe: „… Kao obrazovanom i senzibilnom čoveku sa dve
Itake, uz to sa moralnim integritetom, preostala je sudbina ždralova,
tačnije usamljenog ždrala. Ždral ima dva zavičaja. Njegova sudbina je da
kada leti u jedan od njih, na drugi se stalno osvrće. Ne odriče se ni jednog.
I oba su njegova. U jednom, oprostranjenom, živi. Drugi, ukorenjeni, pamti…
…Ravni rešenja Lončareve individualne poetike pripadaju ne samo za
Bačku karakteristične himne, ode ( ne i idile… ) pšenici, suncokretu,
dudu, kukuruzu, jorgovanu, nego i kućištu, koševini, krčevini, divljoj
usamljenoj ruži koja iščekuje nečiji zadivljeni pogled njenoj lepoti…“
U prikazu nove knjige pod naslovom „Od kućišta do selišta“, Profesor
Svetlana Gradinac piše o ljubavi prema dva zavičaja: “Najnovija zbirka
pesama Dušana Lončara Sva od zemlje pesma, lirski je zapis o dve naizgled
suprotstavljene emocije, o ljubavi prema dva zavičaja: Lici, odakle potiče
cela pesnikova porodica i Vojvodini, u koju su se posle Dugog svetskog rata
doselili… Motiv dva zavičaja ujedinjuje se u zajedničku ljubav i saznanje da
je lirski subjekat definisan upravo tom datošću. Iz toga proizlazi i
pitanje i odgovor: Odakle sam, ne pitaj, u pesmi u kojoj se bavi svojim
korenima i predačkim stablom koje je rađalo tri veka u Lici, a sada počiva
na zaboravljenim grobljima u krajini koje više nema. Izlaz iz ove datosti
pesnik pronalazi u stihovima:
Rođen, stasao – ovde sam, / al s Likom šta ću?
Dva zavičaja imam,/ koji se rasprostiru – / ovde i tamo – tamo i ovde.
Čovek sam bogat./ Odakle sam, ne pitaj!
Posle čitanja nove knjige aforizama, naš najcenjeniji poznavalac
srpske aforistike, Prof Dr Ratko Božović, u poruci autoru, napisao je
sledeće: „Poštovani gospodine Lončar, primio sam i pročitao vašu
predivnu knjigu SERBIA… Hvala vam na pažnji. Žao mi je što se ranije
nismo upoznali jer bih vas s razlogom svrstao u naše najbolje
aforističare. Ne znam da li ste videli moje dvotomne knjige OD STRADIJE
DO STRADIJE? Vaša prethodna inače izvanredna knjiga aforizama stigla je
do mene u trenutku kada sam imao velike probleme sa zdravljem. Tada mi
nije bilo nidočega. A to što ste sociolog i pesnik našlo se kao misaona i
literarna sinteza u vašim aforizmima. Meni se čini da je vaš kritički
duh bliži satiri nego humoru. U svakom slučaju, to je kod ove vrste
aforizma teško razdvojiti. Očekujem od vas i nove kreativne darove. Sve
najbolje, Ratko Božović.“
Recenzent knjige SERBIA III Julijan Tamaš, akademik, o izvorima
političke satire ističe sledeće:„ Pesnik i satiričar, Dušan Lončar, u
trećoj knjizi aforizama, razvija kolektivne identitete kao izvore
političke satire… nasuprot pojedincu (građaninu – prim. D.L.) kao jedinom
izvornom nosiocu suvereniteta. Tu su i predstavničke institucije
savremenog društva…kao izvor neiscrpne političke satire…“
Recenzent Mr Divna Bijelić, književnica, izdvajajući epicentralni
pojam, naglašava:“ Ako svako delo poseduje epicentralni pojam… onda je to
u Dušanovom delu pojam građanina. Autor poseduje svest o tome šta reč
građanin predstavlja vaistinu… Ako je građanska neposlušnost imperativ…
zbog raznih vrsta uzurpatora iznutra i spolja, onda pravi građanin može da
bude samo neposlušni grđanin…. dominiraju aforizmi koji ne poseduju
humornu notu… izgleda da je sasvim izvesno da je vrag odneo šalu.“
KAO SOMBORSKI ĐAK – PUTNIK
U ovoj zemlji ne postoji mesto, grad, u kome ljudi više od Somboraca
gledaju svoja posla. I u kome se manje dangubi. Oduvek se dešavao u kućama i
tamo gde bi trebalo, a ne – na ulici. Sombor je grad domaćinski, sačuvane
barokne privatnosti, smerne, izbirljivo uzdržane i negalamdžijske
javnosti.
Ko Sombor zaista upozna, mora imati respekt prema njemu, a ko je
došljak, brzo ga stekne. I ko nije u njemu rođen, brzo, pitomo i veoma
komotno postaje Somborac. U velikom gradu, došljak može da ostane
došljak do kraja svog veka. U manjem, ta mogućnost se smanjuje, a u
Ravanvaroši, svoj dom je brzo stekao.
Sombor ima dušu, a protiv duše se ne može. Ne može se protiv lepih
zdanja, velikih imena njegovih, slikara, slika i jedne najveće
istoriografske i sudbinske, stvorenih knjiga i čitaonica, Grada iscrtanog
Jovinovom arhirukom, a ne satelitskom; Sombora istorijskog legitimiteta,
statusa i prepoznatljivog kulturnog i sportsko – tradicijskog pečata, retkog.
Grad naše školaračke mladosti, bujno olistalog suncobrana,
dobroćudne tajnovitosti, bezazlene ćutljivosti, dostojanstveno
nesamoljubiv. Tipično srednjoevropska varoš, a – naša.
Uprkos svim našim nevoljama i nizbrdicama, Sombor nije postao
provincija i provincijalan, zatvorenog duha samodopadljivosti. Ostao je
patinastog šarma, iako u iznošenom, ali u čistom odelu. Svetinja za
strahopoštovanje i naklon.